Zatim su dječaci Aleksandar i Nikolaj dali suzdržane izjave istražnom sudiji, iz kojih se, ipak, vidi da su ih tukli prutom, bičem, kojim se tjeraju konji, a takođe i štapom, koji je i učitelj Ljubimov upotrebljavao za kažnjavanje. Jednom su Aleksandra boljela leđa pet dana od batina kad ga je majka išibala što je iz kuhinje donio krompir za doručak sestri Olgi.

Da bi se opravdao Džunkovski se pozivao na to da su njegova djeca potpuno izopačena i krajnje pokvarena, a kao dokaz naveo je ovaj slučaj. Kad je umrla njegova najstarija kćerka Jekaterina, dječaci Aleksandar i Nikolaj su u to vrijeme, dok je njihova sestra ležala na odru, nasjekavši u bašti prutove, tukli je mrtvu po licu, govoreći joj: Sada ćemo da ti se osvetimo za ono što si nas špijala i na nas se žalila.

Optuženi na sudu nijesu priznali da su krivi. Optuženi je tvrdio da je trošio više vremena i sredstava na vaspitanje svoje djece, nego što su mu dozvoljavale mogućnosti, ali je on nesrećan čovjek što nije uspio da ostvari svoj cilj i što su djeca u ponašanju sve gora i gora. Stariji sin Nikolaj prije odlaska u gimnaziju bio je dobar dječak, ali za vrijeme školovanja u gimnaziji, tamo je naučio da krade i vara. Prije odlaska u gimnaziju, on je znao sve molitve, ali ih je zaboravio zato što je sebe proglasio katolikom i zbog toga se nije molio svome Bogu, ali su otkrili u njegovom izvodu iz matične knjige rođenih da je on – Nikolaj – pravoslavni vjernik.

U završnoj riječi Džunkovska je izjavila da je ona obezbjeđivala djeci nekoliko učiteljica, ali, na nesreću, nije uspjela i razočarala se i u djecu i u ućiteljice, pa je sada otac preuzeo vaspitavanje djece i ona očekuje da će se djeca potpuno promijeniti, naravno, u pozitivnom smislu.

I evo kako se završio proces. Optuženi su, kako je već rečeno, sebe opravdali. A zašto i ne bi? Nije toliko ni važno što su prihvatili njihovo opravdanje, već to što su ih doveli na sud i za to im sudili. Ko i kakav sud može njih da okrivi i zbog čega? Da, naravno, postoji takav sud koji može da ih optuži i jasno pokaže zbog čega, ali ne može sud za krivična djela sa porotom, koji će da presuđuje na osnovu napisanog zakona. A u tom zakonu nigdje nema člana, u kojem piše o nesposobnosti, lenjivosti i nedostatku ljubavi i neosjetljivosti oca prema svojoj djeci. Inače, trebalo bi onda osuditi pola Rusije za to, čak i više. Pa, šta znači taj nedostatak ljubavi prema svojoj djeci? Ko je taj, koji ne tuče svoje dijete prutom? Devedeset procenata u Rusiji to radi. To ni u kom slučaju ne potpada pod krivični zakon. „Tukli su ih, navodno, nizašto i ni zbog čega, za krompir“. „Ne, ne za krompir – odgovorio bi gospodin Džunkovski – već za izopačenost, oni su tukli umrlu kćerku Jekaterinu po licu“. „Dozvolite, pokažite mi taj član zakona, koji bi me natjerao da od straha krivičnog kažnjavanja moram maziti djecu, i to još mangupe, neljubazne i drske prevarante i lopove...“

Nije moguće tačnije i pametnije odrediti karakter Džunkovske od onog, kako je to uradila Šišova. Gospođa Džunkovska je egoistična žena, kaže ona. Kuća Džunkovskih je u velikom neredu... zbog krajnje nebrige prema svemu, čak i prema sebi. Oni su zbunjeni, stalno su zabrinuti i u nekakvoj trci, ne umiju da vode domaćinstvo, muče se, a, ipak, najviše traže mir. Gospođa Šišova je odnijela sa sobom iz kuće Džunkovskih takvo mišljenje da su ti ljudi bezosjećajni egoisti, a što je najbitnije, oni su bili lijeni egoisti.

Jednom riječju, hoću da vam kažem da ovakav postupak Džunkovskih nije bilo moguće suditi na sudu za krivična djela. Zato se ovako i završilo, oni su sebe opravdali i njihovo optuživanje ništa nije proizvelo. Međutim, čitalac osjeća da iz ovog postupka može da se dogodi, a možda se već i dogodila cijela tragedija. Ali, ovo je posao za drugi sud, ali za koji? U završnoj riječi predsjednik suda im je rekao: „Optuženi, sada idite, ali zapamtite da osim ovog suda postoji i drugi sud – to je sud vaše sopstvene savjesti“.

PREVEO SA RUSKOG I PRIREDIO:

VOJIN PERUNIČIĆ

K R A J

---